Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

• Vidiš me/ ne vidiš…

Opis bloga

što vas zanima, pitajte! Nešto iz naših života, bitne i nebitne stvari, sitnice koje nam zaokupljaju misli, itd. uglavnom blog se ne nalazi tu radi nečeg pametnog već iz čistog razloga da ubijemo dosadu. Ništa više!

Ime: Petra
Godina: (wasted?) 16 (5.12.1990)
Škola: ekonomska, smjer upravni referent, razred – drugi(h?!)
Po horoskopu: strijelac
Prepoznajem se po: svojoj raščupanoj kovrčavoj kosi, koju baš NIKAD ne češljam i po tome što baš UVIJEK hodam po svijetu bez love
Za sebe kažem da sam: naporna, velika paničarka i najveći pesimist
Ali s druge strane: uporna i komunikativna

Ja - Ivana
Zovu me - a i ne zovu baš, Ivana, Baka ...

Živim - da (u Ri:gradu klošara, hehe, grad s najjačom rock scenom..mda..)

Rođena - a jesam, valjda.. 23.07.1990.
Horoskop - ne vjerujem al lavica, čistokrva po našem i po kineskom konj..hahah

Škola - nažalost još tamo stoji.. ex zatvor: ekonomska
Razred - 2.i

Slušam - samu sebe.. metal.. al se daju i druge stvari.. nekada..

Zaljubljena - hm..a malo..hehehhe..

Životni moto - live for today cause yesterday is gone and tomorrow may never come! Od nedavno..al imam ih još masu.. aha..

Odbrojavam dane do - kraja šk i punoljetnosti (svoje, a čije tuđe..)

Sad o meni kao ha? - ajoooj.. ima tu masu toga: blesava, uporna, brbljava, tvrdoglava, otvorena, iskrena, brzopleta, ...



~ O Petri... ~ona je: odlična cura (ne dam je nikome..hehhehe), super me sasluša, pomogne mi i previše, kreativna, ima stila, može me trpit, zabavna, zanimljiva, sa jasnim i normalnim stavovima, prepuna razumijevanja, otkačena na svoj način, u palachu samo kad ima para (znači, rijetko kada..haha), organizirana, pametna, inteligentna, slatka, vražica al i anđelčić..

utorak, 03.07.2007.

Celebration of the lizard

Na današnji dan, prije točno trideset i šest godina umro je umjetnik, čije pjesme, ikona i ime žive još i danas. Jim Morrison «King of lizards», kako ga još zovu, umro je vjerojatno od predoziranja heroinom, no o njegovoj smrti kao i životu postoje mnoge priče, ali to su najčešće samo naklapanja.

Ljudi koji su ga upoznali doživjeli su ga na stotine načina: kao umjetnika-genijalca, luđaka, ovisnika, no jedno je sigurno, svojom poezijom, osvojio je svijet; tko ne zna barem dvije najpopularnije pjesme: Light my fire, The end, i mnogo drugih u kojima govori o drogi, spominje mjesta na koja je odlazio, razmišlja o smrti i onome što se nalazi «na drugoj strani»

Kako nisam raspoložena za copy/paste foru, ili nepotrebno duljenje o Njemu i nepotrebnim detaljima iz njegovog života, zato ću samo ostaviti sliku i jednu od meni najdražih njegovih pjesama…

R. I. P. James Douglas Morrison (8. 12. 1943. – 3. 7. 1971.)

utorak, 12.06.2007.

Post 2/5 & Tara Carbonare (šmrc!:()

Da krenem redom, ovo mi je drugi post, još samo tri!!! Pohvalno, inače ne bi napisala niti jedan... Još sedam radih dana do kraja školske godine, ali ovo što slijedi treba preživjeti… Stoga sam se odlučila za politiku izolacije od škole, barem danas. Usput sam posjetila svoju sestričnu, ali to ne bi bilo toliko bitno da nije bilo jednog događaja.

Dakle, sestrična mi obožava mačke, a ja ih baš ne volim, u biti, ne volim te dlakave životinje, a i bojim ih se lagano, pogotovo pasa! I kako ful voli mačketine i ima veliku kuću i sve, uvijek ima barem dvije mačke, jedna lovi štakore po vani, a druga je kućna mačka, obično neka rasna, koja je uza sve vrlo neurotična, blesava i sa svim (ne)mogućim bolestima koje postoje. E pa ovo je bila jedna od njih!!!
Zašto? Evo zašto:
danas ju je Kiki (moja sestrična) odlučila pustiti van nakon xxx vremena, a mačka jadna ne zna hodati po nečemu što nisu kuhinjske pločice, parket i tepih, ali dobro… Kako smo se zapričale, nismo ni opazile da se mačka ful udaljila i otišla na dalekovod blizu njezine kuće… I tako nas dvije ćakulamo, pijemo café, zapalimo koju, kad odjednom pitanje: «A gdje je Tara?!?!».
Za to vrijeme dok smo mi uživale u današnjem predivnom suncu kojeg nema, mačka se već popela na pola dalekovoda, i naravno, niti jednoj od nas nije padalo napamet da se penje gore… Pa jebemu, šta bi trebale poginuti?!? I tako nas dvije nadobudno zovemo: Tara, vrati se, a ona nas ne jebe ni 2%, a ne želi dolje jer se boji visine. Posljedica toga? Hm… Brutalno… Mačka je došla do žica i čulo se nešto kao: mrnjauuuuuuu… Užasan krik, što li je već bio, i jadna Tarči, se srušila polu-karbonizirana na zemlju… Užasno…

R. I. P. Tara (2004.-2007.)



Ugl. Kika je sad u šoku, plače već dva sata i sva je izvan sebe… A normalno, kako neće biti… Tu mačketinu ima već tri godine, ona je praktički dio obitelji, ali proći će je već, doći će sljedeća, kao i uvijek… However… Ne puštajte kućne mace van!!

Petra

nedjelja, 03.06.2007.

Ljudi, još samo malo do kraja školske godine, nekih 12 dana, ako se ne varam.... Da, sada dolazi onaj poseban gušt; ispitivanja, zaključivanje ocjena, dolazak roditelja na informacije... I sve što jednog 16 – godišnjeg učenika veseli.
Ukoliko imate sreće i profesor vas voli, a to je tako rijetko, jer morate biti potpuni nerd da vas svi zavole, imat ćete relativno dobru ocjenu. Ali ukoliko su vas profesori uzeli «na pik» tu ćete najebati, jer u najboljem slučaju možete imati dva, pa makar vi doktorirali neku znanost, npr. povijest (dotičnu profesoricu iz moje škole neću spominjati radi zaštite njezinog identiteta i mene, tako da ja, kao pojedinac ne bih dobila ukor, jer bože moj, iskrenost nam nikad nije bila vrlina, zapravo, ovisi kako kome paše, uglavnom likica maltretira sve i svakog)...
Ah, da... Ukoliko vas profesor ne voli, možete se jebati... I to na popravnom.
štreberima se uvijek daje još jedna šansa, jer eto, nisu stigli naučiti, a onima koji imaju komade... Zaključi im se istog trena i pošalje ih se na popravni (opet, morate imati sreće...) ili kao što sam napisala, ruše vas i padate razred... U najgorem slučaju...
Ali nije sve tako sivo (uz Hladno pivo na čiji koncert zbog mojih zatucanih staraca nisam išla)... Nije sve tako sivo…Ne, ne, svi mi živimo u nadi da će netko od njih, jednom, otići u penziju i da će doći neki novi idiot koji će nam podijeliti hrpu komada, jer će mu to biti duševna hrana. Anyway... Uživajte, preživite, jer: «Od kolijevke pa do groba, najljepše je đačko doba!»(da mi je znati koji MORON je to osmislio... mamicu mu njegovu…)

Hm, ovo je početak mog «maratona» od čak 5 postova, dakle, ostaju mi još samo četiri. Razlog tome je što je ovo zajednički blog, a samo ga Ivana održava na životu zbog mog manjka inspiracije, volje, želje, lijenosti, a što zbog živčanosti zbog svakodnevne svađe sa starcima… Nevermind…
Prije dva tjedna su bile Barufe u Opatiji… Četvrte, najlošije do sada, svake godine sve gore i gore… I još se plaćao i upad!!! Grr…. Stavit ću jednom slike, kad mi se bude dalo, jer nemam volje ni vremena zajebavat se sada sa smanjivanjem uploadanjem i ostalim… 'Til than svima šaljem jednu veliku: !

By: Petra

subota, 19.05.2007.

Rutina me ubija..

Teško je skužiti samog sebe
Najteže je promjeniti samog sebe
Teško je održati samog sebe
Najteže je voljeti samog sebe



Zbunjuje me totalno kako mi može biti stalo do mišljenja drugih ljudi.. koji se meni čine ful oke.. i nisu zapravo ni toliko savršeni koliko se meni to samo čini.. a opet, imaju tako iskrivljenu sliku o meni.. i opet ne znaju pravu mene, jer me nisu upoznali kako treba.. i nisu u pravu u vezi mene..a mene to tako smeta i pogodi da mi na kraju zbog toga svega oni ispadaju samo još više savršeniji..

Hm.. sve je to oke.. kad se znaš i riječima obranit i izvuć.. nasmijat nekoga ili ga iživcirat.. ugl, masu toga se može..al kad se nekoga tim riječima vrijeđa, povrijedi il uplaši mogućim posljedicama.. e pa onda to i više nije tako dobro..
Nemoguće mi je nažalost pronać tu zlatnu sredinu..
I to najviše smeta. Ša toliko toga radim pogrešno.. i šta to saznajem prekasno..


Ususret današnjem nogometu..

kliknite na slikicu za povećat ju..

by: I..

četvrtak, 17.05.2007.

neznam šta mi bi.. vrijeme je krivo :P

škola nas više otupi neg nas opameti..jer se otupljene već nemože opametit.. a one pametne otupi taj glupi sistem i još gluplji profesori.. koji su niš drugo osim isfrustriranih ljudi s traumama iz djetinjstva koji nisu uspjeli u životu
tako iskompleksirana bića koje svoje frustracije s osjećajem nadmoći liječe na nama, još nisam vidjela..

kako itko može biti tako siguran u sebe i svoje znanje, a da zapravo i nema neko znanje.. kako itko može plaćati njih više nego neke ljude koji rade naporne fizičke poslove..?

još uvijek mi nije jasno zašto neki direktori koji samo sjede po 2,3 sata na dan (ako i toliko) dobivaju veću plaću od nekih ljudi koji rade po 8,10,12,14, pa čak i šokantnih 16 sati na dan??

Hm.. kad vas pitaju šta želite biti u životu.. odgovorite da želite biti političar.. zašto? Samo kradete ako ste na visokoj poziciji..i poslije vam nitko ništa ne može.. a ako i niste na tak visokoj pozicij, opet vam ostaje spavanje u saboru kojeg vam plaćaju sa puno primamljivih nulica..

Zanimljivo je kako jedna obična nula, ništa.. može značiti još manje s jedne, i enormno puno s druge strane..

meni još 22 dana škole a vama malo više :P

petra,dovrši ak ti se da..
jer sam neispavana još uvijek.. i nisam sve tak dobro napisala..al me puklo pa ja napisala i objavila..
ispravlja, dodavaj.. ma radi šta hoćeš..

pozz i niš više svima.. haha..

by: Ivana..

nedjelja, 13.05.2007.

So far, no matter how close...

Možda sam previše puta ponovila ovu rečenicu u proteklih nekoliko dana, ali to mi je zbilja bilo potrebno. Nažalost, jedan dio moje prošlosti se ponovio, sve je opet izašlo na površinu, što sam dugo pokušala sakriti, ne drugima, nego sebi...
Teško je to uopće opisati, ali mogu reći da mi je opet srušilo vjeru u nešto bolje, ljubav, muško-ženska prijateljstva i sve što ima veze s time. Po tisućiti put sam si obećala da me nitko neće sjebati, da ću biti sretna, da neću dopustiti da se poigravaju sa mnom i s mojim osjećajima, ali po tisućiti put sam prekršila to pravilo, pa iako mi je razum govorio da odustanem i da od toga ništa neće biti, ono jače od razuma je pobijedilo... I iskreno mi je žao zbog toga... Show must go on...
Ipak, željela bih zahvaliti nekim ljudima koji su bili uz mene cijelo vrijeme, i koji su mi davali podršku u svemu, zvučat će patetično, ali izvukli ste me iz one najgore depre svaki put kad bi popričali. Hvala vam na svim razgovorima u školi, preko icq-a ili nečeg trećeg! Valjda ću drugi put biti nešto pametnija...
Eh da... Odlučila sam napraviti preokret u životu, i to za najmanje 180°stupnjeva(bit će da me trigonometrija zarazila... hehe).

No, dosta o tome... Možda da objasnim pretprošli post? Uostalom, nema se baš nešto za objasniti, ali dobro...
ODRIČEM SE alkohola do kraja školske godine i to ozbiljno mislim, a bojim se da vodku više nikad neću taknuti (jetra će mi biti zahvalna).
Izuzev toga što sam tvrdila da se neću skljokati negdje po kući, bila sam uvjerena da neću pasti jer me polica drži, a i !vana me uvjerila da se TV u mojoj sobi zove Srećko. [***eto ti ga Fishy, vidiš da se svega sjećam!***]. Nakon toga smo igrale Twister, ružna scena, jako ružna scena... Ali bilo je predobro! U dva dana spavala sam samo nekih 5 sati i imala sam osjećaj da sam high pa sam se oporavljala cijeli tjedan, ali mogu reći samo jedno: vrijedilo je!!!
Za sada, to bi bilo to… Ne znam što da više napišem, sklepala sam ovo zbrda-zdola ali eto, tu je i što sad.
Pusa svima...

By: Petra

nedjelja, 06.05.2007.

Sindrom nedjelje

Uhvatio me sindrom nedjelje.. kojeg ja tako zovem zato jer se najčešće desi nedjeljom.. al desi se i drugim danima..

Hm.. to je neki sindrom u kojem se javljaju osjećaji tuge, nostalgije, usamljenosti, ispraznosti, žalosti, očaja i slično..
Razlozi: hm, neznam – jean od njih je to da je sutradan radni dan
Drugi bi bio to ša smo protekla dva dana izlazili i sve je bilo super..a u ned je sve tako tiho, pusto, mamurno i tako to..ovisi kako kome..
Treće jean moj bi bio da sam se nedjeljom uvijek vraćala od bake tak da.. hm..

Neznam još se sjećam da sam kao mala plakala još u osnovnoj nedjeljom da ne želim u šk sutra.. i onda sam već znala..pa kak neću sad..

Još je 33 dana do kraja škole. Radnih dana..
A nekima i manje.. onima koji neće ić u šk zbog toga ša su bolesni, imaju neku obavezu il im se jednostavno ne da ić..
Još se puno toga da ispravi i pokvarit kako s ocjenama tako i s međuljudskim odnosima..
Neki su trenutno dosta sjebani pa se nadam i želim im svu sreću u sređivanju u nadu u ono bolje, da će il doć na staro.. il da će bit bolje neg staro..

Svi oko mene većinom zaljubljeni.. većinom nesretno.. a ja? Ja ništa.. meni je to na nuli..zapravo, nije čak ni na nuli neg ispod nule.. a jbg... ajmo onu staru: bit će bolje..
Iza noći dolazi dan, iza kiše sunce.. mda.

Neznam ša da vam još kažem..
Eto samo da neš napišem da maknem onaj post i tako to..
Sad moram ić odgovarat malo ljudovima.. i komentirat malo i tako to.. nisam ja kriva ša nisam prije, nije mi radilo..neš mi je štekalo..ma.. bzvz.. sad je sve u normali.. eto.. tak..

Ak ima Petra još ša za dodat u ovaj post.. slobodno.. ja finito..

p.s. zaista vrijedi ona daleko od očiju, daleko od srca.. i recimo da mi to vrijedi u pozitivnom smislu..eto bar neki plus ovih dana...

By: !vana..

nedjelja, 29.04.2007.

neću naslov, mrzim naslov..

naslov- citiram petru..

ajmo malo o uzročno-posljedičim vezama..
uzrok zaš ovo pišem(o) je zato jer je PetriČ malo puklo...uuuuuu, da malo.. hehehe..al oke, ima vremena i za mene. tek smo počele..
da upoznamo nepoznate ljude s nepoznatom situacijom: mda.. ovak, !vana išla spavat kod PetriČ.. i PetriČ se zapila (njen koment dok ovo čita: mrzim to).. zapit će se i !vana koa je u strahu jer joj PetriČ prijeti..hahahhah
sad se cerimo.. mda.. malo i ne..al ono
vrijeme je bilo za novi post.. pa eto..tako..
hvala svima na komentarima.. mda.. samo tako nastavite..

evo, daljnji izvještaj: PetriČ se zavalila na krevet. i polako ju puca.. a !vani se ide po još jean Qpack u frižider da i nju pukne..

aaaaaa...boli me rukaaa

oke, ugl, sada idemo ća s bloga.. preselit se u d. boravak.. i još se malo..hm.mmm.. hmm.,,mda.. opijat.. alii.. mi ne pijemo! =)

svima koji ne spavaju i lumpaju ko i mi.. veliki pozdravi i još veće puse.-.
onima koji spavaju.. još malo i doć će vam PetriČ..
onima kojima se cuga.. ima toga još.. adresu sami saznajte. ehhehev ;)

ponedjeljak, 23.04.2007.

Heartache..

Uf, šta obožavam kad neam inspiracije za novi post..
onda ipak ju dobijem al zahvaljujući nekim negatavnim stranama..
i onda sve izbacim negativno iz sebe van..
i mislim to i stavit u postu..jer je većina pisana u metafori.. hm, tak da samo oni koji su u tome znaju da se to odnosi točno na njih..
i sve to lijepo napišem u wordu jer se ne mislim opet zajebat pa pisat odmah u blogu pa mi zbloka i ne želi objavit i ode sve u kurac..
al stvar je u tome, da je meni i word tj cijeli komp zapravo zabloko..i morala sam ga ugasit.. a da nisam mogla spremit.. i onda kad sam uključila..
nakon oke feelinga kad sve izbacite iz sebe.. i malo lošijeg jer mi to niš nije ostalo..
e onda vidim neš je ipak spremilo.. ma pametno moje..
al samo polovicu..onak točno polovicu.. i to je onak izgledalo nedovršeno, jadno, napola započeto, isprazno, baš kao i ja.. tj baš kako se ja osjećam.. mda..
Tko je kriv? Ovoga puta nema određenog krivca.. nego slijed događaja..
prošlost koja se zanemarivala i ignorirala sustiže sadašnjost i prema njoj se odnosi destruktivno šta razarajuće ostavlja posljedice na budućnost..
Činjenica ša je ono bilo super i to ša se nije spremilo.. i to ša je nemoguće po drugi put napisati išta slično a kamoli isto onom originalu..
jer ta mržnja, ta tuga, taj osjećaj ma svega ubiti.. ne ponavlja se više budući da je izbačen..
I ovo je tako sad glupi post.. al ono.. moram ja stavit neku glupost.. naravno.. mda..

odluka: malo odmora od ljudi.. hhahah, recimo to tako.. jer stvarno više ne mogu.. .. nije to za mene.. previše pokušaja, još više padova.. pa ustajanja pa još gorih padova..
Previše rana i ožiljaka previše krivih shvaćanja, loših predrasuda, krivih namjera, jadnih poteza, prevelih očekivanja, još više bolnih pružanja i nadanja- u ono bolje sutra, o ono da se u svakome krije nešto dobro, u ono da se ljudi mogu promijeniti...
Ima li toliko boli i patnje zaista smisla? Imaju li razočaranja i negativni osjećaji mjesta u prijateljstvu? Ima li i jedna osoba koja će zbilja razumjeti moje stavove, koja će me razumjeti: moje postupke, riječi, način reagiranja..
Postoji li osoba s kojom ću zaista uživati.. prema kojoj ću zaista nešto osjećati?
Je li prekasno? Za uklapanje, za traženje onog nečega, za potpuno sjedinjenje..
Sve što želim je netko s kim ću moći dijeliti sve, od žalosti i tuge, do sreće i zadovoljstva i svega između i okolo toga..
Bez zajebancija, dosadan, nezanimljiv, bzvz potrošeno vrijeme, usamljeno i tužno, sroza raspoloženje, bez zajedničkih tema i prisustvovanja svih, bez svrhe.. šta mi to zaista treba? Ne, mislim da ne..
Koja je korist od nečega kad se ne stvara budućnost..kada je sve tako jednolično i predvidljivo..

Ovo nie depresivan post, makar se takav čini.. i to je to.. kraj.. hahha..

Samo još jedna vejika vejika pusica ma i ne samo jedna, osobi koja mi trenutno (mislim u zadnje vrijeme, ne baš sada točno..haha) daje najviše podrške, snage, sreće, dobrih trenutaka,još boljih savjeta.. koja mi miče oblake i dovlači sunce.. hehhehe.
Oke, još puno puno toga.. ne bi sve stalo kad bi išla nabrajat. A iovak je post predugačak.. tak da.. ona zna tko je.. a ja sam presretna jer i ja znam tko je ona..hheh..

by: !vana..

srijeda, 18.04.2007.

Sad je red na meni...
Inače mrzim pisati ovako neke stvari, jer me stvarno ne hvata inspiracija, a nemam baš ni vremena, tako da ću samo kopipejstat. Mislim, ništa posebno, napisala sam taj tekst, davno... Jednog odvratnog dana, kad sam bila u takvoj depresiji da sam samo čekala da završi, glupo se i prisjećati toga, ali hajde... Kad već moram... Nastojim izbjeći sve što ima veze s depresijom i pesimizmom, ali očito to čini velik dio moje osobnosti, (znaju oni koji me ful dobro poznaju), iako masu puta okrećem novu stranicu i vodim se za pjesmom iz Monty Paythona: always look on the bright side of life...
How ever... Evo teksta, malo je dug, pa čitajte ili nemojte čitati, svejedno...
Kissam vas sve...


~Još jedan kišni dan, još jedna siva nedjelja, nikakva promjena u mom jednoličnom životu. Olovni oblaci liju krupne suze koje padaju na prljave ulice moga grada. Hladno je. Sjedim sklupčana u iznajmljenoj podstanarskoj sobi u velikom, udobnom kožnom naslonjaču, već popucanom od silnog korištenja, i prebirem misli po glavi. Osjećam se sama. Kažu mi da je nemoguće biti sam… Ali ipak, hodam gradom i osjećam se čudno, kao da nigdje nemam nikoga. Tjeskoba, to je prava riječ što me opisuje… Vidim gomile ljudi, u daljini, ali osjećam se napuštenom, negdje nestajem. Moje misli putuju dalje, tamo gdje je sve savršeno, u svijetu gdje nema srama, ni bešćutnih ljudi, gdje se zadovoljstva kao na dlanu, ali to je tako daleko, nedostižno, usudim se reći i nerealno… Daleko od onog u čemu se sada nalazim. Svjetla u noći se pojavljuju, bezlične sjene se ocrtavaju na zidovima, a ja ostajem prepuštena sebi i svojim mislima. U ovom svijetu, prepunom ljudi, zabave, intriga… Potpuno sama. Što od toga može biti tužnije? To što je čovjek sve više i više postaje otok sam za sebe. Koga zavaramo, pa oduvijek je bio, samo što to sad postaje izraženije. Zbog čega se toliko bojimo voljeti i biti voljeni? Jesmo li sebični ili je to samo strah da ne budemo povrijeđeni? Znam li što je ljubav? Znam li je više prepoznati? Toliko sam puta bila povrijeđena, bojim se da me to nije dokrajčilo…

I dok gledam ulična svjetla kako se pale i kapi kiše što klize niz prozor, mislim na tebe, na ono što srećem u prolazu, na gomile riječi što ih svaki dan izgovaramo, na gomile ljudi što ih svaki dan vidimo. Što bih sve dala da si ovdje, samo da me zagrliš, pružiš onaj trenutak intime pogleda koji smo nekad imali, ali shvatila sam da si tako daleko. Zbog čega sam neshvaćena? Uhvaćena u mrežu zla, ljubomore, otuđenosti, straha od toga da iznova ne budem povrijeđena. Je li vrijedno toliko se zamarati stvarima koje ionako više ne mogu ispraviti?

Teško je opstati… I, kad govorim sebi, nadam se da ću shvatiti, ali ja sam ipak obična smrtnica, moje misli su ionako prolazne, iza mene ne ostaje ništa. Imam li snage nastaviti dalje, boriti se, ne odustati, a ipak biti otuđena vlastitih snova i nadanja? Bojim se da ne… I dok slušam riječi ove jednolične pjesme, želim pronaći izlaz… Izlaz iz ludila. Ne vidim kraj, ovo je samo mučenje, iscrpljivanje vlastite energije koja je tako ionako prolazna. U džungli okrutnih ljudi ja sam ništa. Kao zrno pijeska negdje sam ostala rasuta, između vremena i osjećam da ne pripadam ovdje, ne tu, ne sada… Daleko od svega, svega što me okružuje… Teško je to, biti sam, osjećati da su te svi napustili, gledati svjetla grada i razmišljati o bitku, ljubavi, onome što je preostalo i onome što ne postoji. Svijet više nema osjećaja za ljubav, za ljepotu, lijepe riječi, svatko gleda sebe i svi se divimo materijalnom, prave vrijednosti su zaboravljene. Kako to izgleda? Trošimo novac, zabavljamo se, a u suštini patimo… Bojim se nastaviti.

Kiša i dalje oplakuje grad, siva, poput mene, bezlično pada. Bilo bi lako otići negdje daleko, izgubiti se na osami, živjeti u pustinji, ali očuvati svoje posljednje dostojanstvo je već teže. Ali, zar ovo nije isto? Pustara modernog svijeta… Svatko je sam, traži se, ali vidi krivo lice, iz razloga što ga želi vidjeti, jer se boji sebe, boji se svojih emocija i onog što se uistinu događa, uspijevamo čudom ostvariti naše fikcije i na kraju dolazi mržnja, samo ona, u ovom odvratnom svijetu… U svijetu u kojem ću uskoro nestati.~